portfolio5„Otac Jakov Laval – Formirajte dobre roditelje i imat ćete dobru djecu…”

»Formirajte dobre roditelje i imat ćete dobru djecu« – evo životne devize apostola otoka Mauricijusa, Jakova Desiderija Lavala poznatoga kao »Otac crnaca«, koji je stekao slavu kao neumorni apostol ispovjedaonice. Njegovo misijsko djelovanje je uzrokovalo stvorenje nove metode apostolskog rada, zahvaljajući čemu mu je priznata čast zaštitnika angažiranog laikata. Čovjek molitve i žrtve, znak pomirenja između religija – tako je prepoznat u katoličkoj Crkvi i na taj način ga je ukazao papa Ivan Pavao II, 29. travnja 1979. g. u Rimu, kako bi proglasio oca Lavala blaženim i učinio ga zaštinikom svoga pontifikata. Bio je to prvi čin beatifikacije, koji je papa Ivan Pavao II napravio nakon izbora za papu.

Djelatnost blaženog oca Lavala, kao i pontifikat Ivana Pavla II, nose znamen široko shvaćenog ekumenizma. Na svakoj obljetnici smrti Blaženoga na 9. rujna, na Maurcijusu, dolaze u svetište na njegov grob, katolici, protestanti, anglikanci, hindusi, budisti, muslimani, jer kako oni svi kažu: »Otac Laval je jedan za sve i zavolio je sve«. Nezavisna Država Mauricijus proglasila je datum smrti oca Lavala kao državni praznik. Na taj dan posjete dosežu i do 200 tisuća ljudi.

 

Dobri odgoj.

Jakov Desiderij Laval je rođen 18. rujna 1803. g. u Francuskoj. Potjecao je iz male općine Croth u Normandiji, iz bogate i uspješne obitelji. Jakovov otac je studirao pravo i bio je višegodišnji načelnik općine. Njegovu majku smatrali su pretjerano dobrotvornom. Obitelj je dijelila obrok sa siromasima, koji su samouvjereno dolazili po milostinju. Prigovarali su joj kako sve dijeli. Ali ona je uvijek imala spreman odgovor na to: »Što više dajem, to mi više Bog uzvraća«. U tom duhu, odgojila je petero djece, a umrla je kada je Jakov navršio sedmu godinu života. U Crothu nije bilo škole, pa kad je već imao 14 godina, otac ga je povjerio na skrb svome bratu Nikoli, župniku u Tourvilleu, koji je u župnom stanu učio i pripremao dječake za sjemenište u Evreuxu. Kod strica je Jakov izučavao tri godine. U sjemeništu je ostao samo godinu dana, kako bi nastavio školovanje na Fakultetu Stanislava u Parizu. Već duže vrijeme proživljavao je krizu vjere, a pomisao na svećeništvo nije mu davala mira. Slutio je da se odupire milosti Božjoj, pa je ipak izabrao drugi put.

Odlučio je završiti medicinski studij. Doktorirao je 21. kolovoza 1830. g. Dr. Laval se vratio u Normandiju i počeo medicinske prakse u Saint-Andréu. Odmah je stekao javno priznanje kao izuzetan liječnik, a još veću popularnost je postigao što od siromaha nije uzimao nikakvu naknadu. Štoviše, još im je nabavljao lijekove i pazio da nikome ne ponestane kruha. Takav herojski stav mladom je liječniku Lavalu donio veliki uspjeh, ali i uzrokovao mnoge poteškoće. Bilo je to povezano sa zavišću neobrazovanih liječnika, kojima se, dakako, smanjivao broj pacijenata. Pod utjecajem načelnika općine g. Fontaine, koji se osjećao ugroženim u svojoj poziciji liječnika i zbog najopasnijeg oružja u ruralnoj sredini, to jest kleveta od kojih okolina se zatresla, skromni liječnik je napustio Saint-André. Laval se prisjeća vremena svoje medicinske prakse: »Radio sam puno. Zvali su me sa svih strana, jer nisam uzimao naknadu. Nisam obraćao pažnju na novac i nisam osjećao naklonost za brak«.

 

Nepredviđeno obraćenje.

Dr. Laval se puno družio. Volio je izlaziti na zabavu i jahanje. Nije uvijek bio na nedjeljnoj svetoj Misi. Međutim, u crkvi, činilo se, bio je vrlo pobožan i sabran. U svojoj biblioteci imao je mnoge vjerske knjige što je čudilo njegovu sestru Gertrudu: »Kako to da nisi vjerni katolik, a imaš toliko vjerskih knjiga?«. »U stvari – odgovorio je – to je čudno. Vidiš, ja se oslanjam na Boga«. Na kraju 1832. g., otišao je u bogoslovno sjemenište u Evreux. Tamo je pitao jednog profesora moralne teologije može li ga ispovijediti. Profesor ga je poslalao župniku katedrale rekavši: »Ovaj je odličan ispovjednik, taman za vas«. Laval je otišao u katedralu, ali u odlučujućem trenutku, pobjegao je iz ispovijedaonice. Uvjeren nagovorom pobožne gospođe Simon kod koje je iznajmljivao sobu, otišao je na razgovor sa svećenikom Létardom. Tada je odlučio postati svećenik. Potpuno se vratio vjerskoj praksi. Međutim, mučila ga je misao da je veliki grešnik i da treba učiniti zadovoljštinu. To uvjerenje mu je ostalo do posljednjih trenutaka života. Jednom se dogodilo da je pao s konja i ležao je mnogo vremena u bolnici. O ovom događaju je rekao: »Božja providnost nije dozvolila da umrem, jer nisam se još dovoljno pokajao«. Svake nedjelje išao je na Misu, pričešćivao se, a odjeven u roketu pomagao je pjevačima u ceremonijama i pjevanju. Često je bio viđen u večernim satima u crkvi, jer se znao dugo moliti. Posjećivao je Simoninu obitelj i s njima zajedno molio krunicu. U svibnju 1835. g. organizirao je svibanjske pobožnosti s razmatanjem i moljenjem krunice što su čak i pobožni ljudi smatrali izrazom presadne revnosti obraćenog liječnika. Napokon je otkrio da je u svećeništvu najučinkovitiji način pomaganja bližnjima.

U bogosloviji u Saint-Sulpice.

Jakov se povjerio župniku iz Tourvillea da se namjerava pridružiti svećeništvu. Ovoga puta pitao je njegova ujaka kako bi ga preporučio ravnatelju bogoslovnog sjemeništa u Evreuxu. Ne mogavši dočekati odgovor, otišao je u bogosloviju i dobio je uvjerenje da bude primljen. Istog dana, 31. svibnja 1835. g. napravio je generalnu ispovijed. S obzirom na njegovu dob, direktori bogoslovije uračunali su mu prijašnje studije i poslali ga izravno na teologiju u bogosloviju Saint-Sulpice u Pariz. Laval je došao u bogosloviju 10. listopada 1835. g. Od samog početka »pokušavao sam – povjerio je kasnije – biti u tišini i zaboravu, kako bih izliječio duboke rane nanesene grijehom«. Skrivao je pred bogoslovima mnoga pokornička djela. Nije ipak uspio sakriti svoju naklonost služenju siromašnima. Primio je funkciju djelitelja milostinje. Ona se sastojala u tome da se siromašnima, koji su dolazili i kucali na vrata bogoslovnog sjemeništa, dijelio sve ono što je ostalo u kuhinji nakon obroka. Laval je to činio, kako su spominjali kolege: »s velikim poštovanjem i pobožnošću«. Muž njegove sestre Justine je rekao: »Vidio sam u Tourvilleu, da je nosio kostrijet, spavao na madracu bez platna prekriven samo ogrtačem i vučjom kožom… Dio dana i noći provodio je u crkvi, u molitvi, kad je izlazio – koljena su mu krvarila«. Velečasni Le Hir rekao je da je jednom prilikom u zimsko doba s Jakovom molio časoslov na puteljku u parku. Bilo je neuobičajeno hladno, a ipak, pobožni Laval je recitirao psalme polako i s poštovanjem. »Tada sam pomislio – kaže velečasni Le Hir – da je taj dobri svećenik Laval stvarno hrabar, ali bi ipak mogao moliti časoslov malo brže«. Desiderij Jakov Laval bio je zaređen za svećenika 22. prosinca 1838. godine.

 

Župnik u Pintervilleu.

Otac Jakov se vratio u Normandiju. Dana 8. siječnja 1839. g. dobio je dekret kojim je imenovan župnikom u župi, koja je imala 483 stanovnika. U to doba na nedjeljnim misama je prisustvovalo do 12 osoba. Otac Laval je već u četiri ujutro počinjao molitve u crkvi. Svaki dan poslije svete Mise, koju je služio u osam sati, ostajao je zahvaljivati do deset sati. Večeri je provodio u crkvi na klanjanju pred Presvetim Sakramentom. Većina stanovnika iz Pintervillea je bila zaposlena u tvornicama u obližnjem Louviersu. Zbog toga je revan župnik imao ozbiljnih poteškoća s organizacijom kateheze. Samo dvije godine ostao je o. Laval u Pintervilleu. U kolovozu 1840. g. dva bogoslova iz Saint-Sulpicea, koji su bili na odmoru, posjećivali su svoju župu. Bogoslovi su pričali o posjetu biskupa Colliera i planovima oca Franje Libermanna da osnuje Kongregaciju misionara za evangelizaciju crne rase. Otac Jakov je izrazio namjeru da bi se pridružio ovom djelu. Nakon tri mjeseca, kada je u bogosloviji postavljeno pitanje tko bi mogao otići na otok Mauricijus zajedno s biskupom Coollierom i svećenikom Tisserantom, jedan od klerika je podsjetio na razgovor sa župnikom u Pintervilleu za vrijeme njegova odmora. Velečasni Galais napisao je o. Lavalu da ako i dalje namjerava ići na misije, neka odmah dođe u Pariz. O. Laval stigao je u Saint-Sulpice. Tamo je otpravio duhovne vježbe i odlučio je pristupiti formirajućoj misijskoj Družbi. Vratio se u Pinterville kako bi se 21. veljače 1841. g. oprostio sa svojim župljanima. Sve što je imao u župnom stanu ostavio je siromasima. Nekoliko mjeseci kasnije u Londonu, 4. lipnja 1841. g., ukrcao se na brod isplovljajajući na daleko putovanje.

 

Otok sreće.

Otok Mauricijus je imao 140 tisuća stanovnika. U 1839. g. konačno je oslobođeno svih ostalih 47 tisuća robova. Vjerska situacija bila je slijedeća: katolika je bilo 80 tisuća, od kojih je samo 1 % sudjelovao u nedjeljnim misama. Župnik iz Moka pričešćivao je samo dvije osobe, dok je župnik u Pamplemoussesu davao sv. Pričest na Uskrs deset župljana. Bio je i još jedan ozbiljan problem. Državne škole su bile samo protestantske. Engleski guverner istjerivao je s otoka Francuze, dakle rekao je o. Lavalu da će francuski svećenik u kratkom vremenu biti prisiljen napustiti Mauricijus. Guverner, međutim, nije predvidio da Božja volja zadrži misionara Lavala na ovom otoku za vrijeme 23 godine.

 

Djeca Oca Lavala.

Laval je živio u drvenoj baraci, koju su domoroci zvali »paviljon«. Crnci, koji su ga dolazili posjetiti, primijetili su da živi vrlo skromno i svima izražava poštovanje. U njegovoj prisutnosti osjećali su se dobro. Osjećaj da ih bijeli čovjek voli, bio je za te siromašne ljude nešto iznenađujuće. Laval ih je nazivao »svojom djecom«, a oni su sami sebe nazivali »djeca oca Lavala«. Pozivao ih je na zajedničku molitvu, nakon čega je predavao katehizam. U tu svrhu, savladao je kreolski jezik. U tom dijalektu napisao je »Mali katekizam« i »Veliki katekizam«. Odmah je postao uvjeren da je bila hitna briga pripremiti »svoju djecu« za sakramente krštenja i ženidbe. Pokazao se vrlo strogim u dopuštenju za prvu Pričest, čak i prema onima čija je obiteljska situacija bila riješena. Oni su se morali dokazati uzornim životom da žele ustrajati u vjerskom životu. Ovaj pokušaj je trajao dvije do tri godine ili čak i duže. Nije se svidjelo ocu Lavalu što su na nedjeljnim misama crnci morali zauzimati mjesto na poleđini crkve iza ograde, koju nije bilo dozvoljeno prijeći. Uveo je dakle posebnu Misu u podne, kada su bijelci imali podnevni počinak. Bila je to takozvana »sveta Misa za crnce«. Biskup Collier napisao je u to vrijeme: »Ja mu se ne usuđujem reći na koji način on treba činiti dobro«.

 

Do kraja ih je zavolio.

U petak 2. svibnja 1856. g. otac Laval pao je u ispovjedaonici nakon srčanog udara. Kad je došao svijesti, rekao je svećeniku, koji mu je udjeljivao bolesnčiko pomazanje: »Kako je to dobro kad se radi za siromašne. Pao sam na bojnom polju«. Posljednje pismo napisao je otac Laval 5. rujna 1864. g. svojoj sestri Gertrudi: »Neka te tješi, draga sestro, Gospodin Isus i Njegova sveta Majka. Oni su naša jedina utjeha na zemlji i u vječnosti. Da bismo mogli što brže naslađivati se jasnim viđenjem Isusa i Marije. Čeznem da se nevolje ovoga života završe. Vjerujem da mi je već kraj blizak, vidim da gasnem kao slab plamičak. Pozdravi za muža i cijelu rodbinu. Zbogom, draga sestro, u blaženoj vječnosti«. Dva dana kasnije, postao je djelomično paraliziran. U petak ujutro, primio je svete sakramente i razgovarao sa svećenikom Masuyjem. Taj je kleknuo ispred umirućeg i šapnuo mu u uho: »Kako si Oče sretan! Čini mi se da vidim djecu, koje si Oče poslao prije sebe na nebo. Čuješ li Oče koko zovu: – Već dolazi! Već dolazi! Kako ona se raduju«. »Raduju se – odgovorio je – ali ja se radujem više, jer osjećam da napokon idem njima«. Otac Jakov Laval je umro 9. rujna 1864. g. Na Mauricijusu je nastala žalost. Mnogi ljudi su počeli pristizati u glavni grad Port-Louis, kako bi posljednji put vidjeli svog voljenog Oca. Na pogrebu je bilo više od 40 tisuća »djece Oca Lavala«.